Oko Kiklopa

Morana Čale

Morana Čale, vodeća proučavateljica Marinkovićeva književnoga djela, odlučila se na još jedno rijetko sustavno čitanje, i to Kiklopa, najpoznatijega autorova romana i, vjerojatno, ključnoga teksta drugoga vala (poslijeratnoga) hrvatskoga modernizma. Pritom je iskoristila širok raspon suvremenih književnoteorijskih strujanja, među kojima se posebno izdvajaju psihoanaliza i nekoliko srodnih, dominantno poststrukturalističkih tipova znanja.

Nasuprot potrazi za referencijalno-dokumentarnim dimenzijama Marinkovićeva romana, »Oko Kiklopa« usredotočuje pozornost uglavnom na diskurzivne strukture i retoriku iskazivanja kao presudnu razinu romanesknoga 'zbivanja'. Kao tematsku poveznicu romana autorica određuje tijelo te povlači paralele između egzistencijalnoga položaja ljudskoga tijela kao osnove stvaranja subjektnoga identiteta, kojemu prijete fragmentacija i uništenje, i položaja teksta kao diskurzivnoga tijela, koje se također pokušava predstaviti kao čitljiva cjelina i oduprijeti se fragmentaciji smisla. Autorica vješto izvodi argumentaciju služeći se metodološkim aparatom psihoanalitičke antropologije, s oslonom na u romanu aluzivno prizvanoga Freuda, zatim Adlera, dopunjujući uvid Lacanovim i Girardovim naukom. Freudova psihoanaliza pretpostavlja se kao kulturno-književni podtekst romana, na kojem se oblikuje problematika fabularnih intersubjektivnih odnosa, osobito protagonistova višestruka upletenost u mrežu očinskih i bratskih figura, u koje, prema autoričinoj interpretaciji, glavni lik, k tomu i jedino fokalizacijsko očište iskazivanja, projicira segmente vlastitoga nesvjesnoga i nad-ja.